Ove lomljene kore kruha – one su od jučerašnjeg doručka. Sjećaju se žurbe, kasnjenja na posao, zadnje šalice kave ispijene u hodu. Do njih su mrve od čokoladnog keksa; slatke, nježne, poput popodnevnog zagrljaja djeteta koje je grickalo dok je crtalo sunce izvan papira.
Mrvice ne lažu. Ovdje se živjelo. Ovdje se jelo u društvu, u samoći, u žurbi, u miru. Netko je pažljivo složio tanjure na stolić, netko zaboravio obrisati mrvice s prstiju. Netko je bio preumoran da usisa, netko previše sretan da bi primijetio nered. mrvice iz dnevnog boravka
Leže na tepihu, zalijepljene za naslonjač, skrivene u pukotinama kauča. Sitne, gotovo neprimjetne. No kad zastaneš i pogledaš pažljivije, svaka priča svoju priču. Ove lomljene kore kruha – one su od jučerašnjeg doručka
A one sitne, zrnaste – od domaćeg kolača. Još mirišu na cimet i ljusku limuna. Donose uspomenu na nedjeljno poslijepodne, smijeh s tetom koja uvijek govori da je "malo preslatko", dok opet poseže za još jednim zalogajem. Mrvice ne lažu
Još malo neka ostanu – ovi sićušni otisci svakodnevice. Dok dijete trči bosonogo preko tepiha i raznosi ih po kući, dok mačka njuška ispod stola, dok netko dokrajči zadnji zalogaj kraj zatvorenih očiju.